BLOG: Važnost dječjeg prijateljstva

Djeca oko treće godine počnu sklapati prva prijateljstva. Mnoga vrtićka djeca tada roditelje iznenade stalnim spominjanjem jednog posebnog djeteta, grljenjem i ljubljenjem najdražeg prijatelja, preslatkim izjavama kojima na svoj način objašnjavaju koliko im je netko (više) važan. “Mama ja volim Leonu, kupi mi Leonu za doma!” rekla je moja tada uskoro trogodišnjakinja koja je tom djevojčicom ostala najbolja prijateljica već punih 6 godina. Tada, svi moji strahovi o vrtiću su nestali jer sam shvatila da ti mali ljudi zaista imaju i trebaju imati / započeti svoj život. Nekoliko godina kasnije, oko svog trećeg rođendana moj mlađi sin je počeo imati leptiriće u trbuhu na spomen najdražeg prijatelja, ali i biti jako tužan ako baš taj, samo taj prijatelj ne bi došao u vrtić. Već punih godinu dana on tog prijatelja zove najboljim i tretira ga potpuno različito od druge djece s kojom se igra. Upravo je proslavio četvrti rođendan u karanteni i u ovih mjesec dana jedino što njemu nedostaje je – prijatelj.

Mlađoj djeci tehnologija nije nadomjestak i oni u izolaciji gube velik i važan dio poticaja razvoja: pričanje i igranje sa sebi sličnima i bliskima. Igranje na njihov način. Prve šale. Svađe i pomirbe. Vršnjake.

Mlađa djeca neće svakodnevno pričati što ih muči i što im fali. Ali često će to osjetiti i pokazivati na nama nerazumljiv način: povlačenjem u sebe, ispadima bijesa, tuge, ljutnje, onim trenucima u danu kada osjete frustraciju jer ništa nije pod njihovom kontrolom i pokažu to ponašanjem kojem mi ne vidimo direktni uzrok.

Naravno, neće svatko naći najboljeg prijatelja baš na treći rođendan, a s vremenom će se značenje prijateljstva promijeniti i produbiti, prijatelji će se izmjenjivati. No poanta je da su dječja prijateljstva važna, i da ih djeca grade samo ako za to imaju prilike: biti s drugom djecom. Kao niti nama, niti njima se neće svidjeti svaki vršnjak i mi ne možemo odabrati njihove prijatelje, a da bi ih oni odabrali, moraju imati izbor, raznolika iskustva, raznolike vršnjake.

Društvo vršnjaka, zbog toga i sami vrtići, jako su važni za razvoj i stjecanje iskustava djece nakon treće godine. Mnogi roditelji se boje dječjih bolesti, odvajanja i svega što bi djetetu moglo nedostajati u vrtiću a pružano mu je kod kuće. Bilo bi im lakše kada bi razmišljali što njihova djeca propuštaju kod kuće: prijateljstva, poticaj vršnjaka, nova iskustva i socijalno učenje kakvo se dešava samo u interakciji s drugom djecom, prve konflikte i razvoj komunikacijskih vještine kakve se ne izgrađuju u obitelji, drugačije priče, razgovore, prve male tajne, šale i smijeh kakav samo djeca kad su zajedno proizvode.

A što je s mlađom djecom? U dobi do tri godine djeca se ne igraju zajedno već jedni pored drugih. No i u toj najranijoj dobi igra pored druge djece ima benefite, u koje se roditelji uvjere kada dobiju drugo dijete: prvo dijete je slijedilo vaš primjer ili ga nije slijedilo, a drugo dijete uvijek slijedi starije! A onih prijateljstava s početka priče ne bi bilo da prvo nisu bili jedni pored drugih. Čak i tada, djeca biraju pored koga će biti i nisu im svi vršnjaci jednako dragi.

Već bebe od 6 mjeseci reagiraju na društvo drugih beba, promatraju ih i pokušavaju napraviti što i drugi. Provođenje vremena s drugom djecom je najpoticajnije okruženje koje beba i dijete mogu imati. Ako dijete od roditelja dobiva poticajne signale, ohrabrivanje, odobravanje i sigurnost, ovisno o temperamentu i karakteru (na to ne možemo i ne trebamo utjecati), ono će se samo orijentirati prema drugoj djeci. Neki prije neki kasnije.
Strah i sramežljivost također su sasvim uobičajeni i periodički se javljaju kod mnoge djece, što je povezano s kognitivnim i emocionalnim sazrijevanjem.

Ako dijete nema brata i/ili sestru, drugu djecu u obitelji ili susjedstvu, povezivanje s roditeljima i drugom djecom kroz grupe za igru trebalo bi svakako biti praksa (dok dijete ne krene u vrtić). Do treće godine ne treba očekivati da će djeca međusobno surađivati ili stvarati zajedničku igru, no samo prisustvo vršnjaka ima neizmjeran učinak na svako dijete. Promatrajući uče o drugima pa su spretniji u budućim interakcijama u parku ili vrtiću. Također, nema te riječi kojom ćete potaknuti dijete na novu radnju snažne koliko drugo dijete koje to već radi!

Tijekom epidemije i zatvaranja, mnogim bebama i djeci jedini poticaj i izvor bilo kakve aktivnosti bili su njihovi roditelji, koji su se trudili biti nadomjestak za sva mjesta, aktivnosti i druge ljude. Nijee lako biti jedini partner za igru cijeli dan, zato spustite ljestvicu očekivanja od sebe ako već niste. I ne zaboravite trgnuti se iz (n)ove kolotečine čim prilike dozvole. Važno je vratiti djeci neophodne prilike za razvoj. 

MisliOna