Psihološka prilagodba na majčinstvo

Kada rodimo, biološki postajemo mame – počinju nas oslovljavati ‘mama’ i jedan mali smotuljak nas svakodnevno podsjeća na to da smo sada njegova ili njezina mama. 

No kad postajemo mame u psihološkom smislu? Kada nova uloga postaje dio našeg identiteta? I kako izgleda prilagodba majčinstvo?

Kada počinje i završava tranzicija u majčinstvo?

Ne postoji jedan određeni trenutak za kojeg možemo reći da označava prijelaz u majčinstvo, niti je on isti za svaku mamu.

Ne postoji jednoznačan početak: već puno prije trudnoće postoje naša intimna razmišljanja o majčinstvu koja oblikuju ovu tranziciju. 

U društvu je oduvijek postojala idealna slika majčinstva koja se mijenja ovisno o društvenim okolnostima i nesumnjivo utječe i na našu predodžbu. Danas prevladava slika majke koja je savršena na svim poljima: od posla, partnerstva, prijateljstva, izgleda, do majčinstva u kojem se isprepliću nerealna očekivanja da jedna osoba utjelovljuje odgovore na sve djetetove potrebe, ne samo za ljubavlju i njegom, već i za igrom, učenjem i druženjem. Uspoređivanje s takvom slikom i nastojanje da je dosegnemo, može otežati put prilagodbe, iscrpiti ili umanjiti uživanje u ulozi mame. 

Ne postoji niti jedoznačan kraj, trenutak u kojem možemo reći da sada sve znamo i razumijemo. 

Ponekad su potrebne godine za stjecanje samopouzdanja i sigurnosti u ulozi mame, usklađivanje majčinske i drugih uloga poput zaposlenice ili partnerice. Ponekad je to usklađivanje cjeloživotno jer je u našim životima stabilna jedino promjena – dolaze novi članovi u obitelj, neki odlaze, selimo se, starimo, mijenjamo se – a tako i naša djeca. 

Kako dijete raste, naše poimanje majčinstva se mijenja i prilagođava. Sasvim je različito biti majka novorođenčeta, prvašića, tinejdžera ili mlade osobe koja zasniva svoju obitelj. Svaka od tih faza traži od nas nove vještine i prilagođavanje. 

Istovremenost ugodnih i neugodnih emocija

Važnije od samog trenutka početka ili kraja je razumjeti da je prilagodba na majčinstvo složen proces koji traje godinama. Prate ga ugodne i neugodne emocije koje su vrlo intenzivne, s čime se prvi put susrećemo u bebinoj prvoj godini. 

Taj intenzivan početak možemo zamisliti kao istovremeno postojanje dviju sila: jedne koja nas privlači prema bebi i čini nas sretnima u ulozi majke, i druge koja nas odvlači prema drugim ulogama, željama, očekivanjima i donosi teškoće u prilagodbi. 

Kako izgledaju te sile?

Prva sila je ugodna. Fiziološke promjene kroz koje majke prolaze u trudnoći, pri porodu i nakon njega pomažu u povezivanju s bebom. Već u trudnoći događaju se promjene koje nas pripremaju na majčinstvo, npr. u mozgu se povećava regija koja je osjetljiva na prepoznavanje izraza lica, čime postajemo osjetljive za čitanje bebinih signala. 

Nakon poroda hormoni, među kojima je najvažniji oksitocin, pomažu da osjetimo sreću i spokoj uz bebu. Zato se dio majki već pri porodu zaljubljuje u svoju bebu, dio tijekom dojenja, a dio njih kasnije kroz puno dodira, nošenja, grljenja i maženja s bebom. 

Dobra je vijest da se oksitocin, zaslužan za dobar osjećaj povezanosti, ne luči samo pri porodu ili dojenju, već u interakciji s drugim ljudima, a osobito kroz dodir kože na kožu. To je naš “socijalni hormon” i beba nas svojom stalnom potrebom za kontaktom vodi na zajedničkom putu povezivanja. 

Postoji i druga sila koja otežava povezivanje s bebom i odvlači nas u drugom smjeru jer nismo samo majke i potrebno je mnogo vremena da postanemo spretnije u svim našim ulogama zajedno: ulozi majke, ali i onih vezanih uz naše školovanje, posao, partnerstvo, prijateljstvo, hobije i sve drugo što nas u životu ispunjava. 

Dio prilagodbe je i proces tugovanja za životom prije majčinstva i opraštanje od njega, čežnja za vremenom posvećenim drugim nama važnim stvarima u životu, vrijeme koje je potrebno da otkrijemo neke nove prioritete i mogućnosti kako da ostanemo svoje.

Cijeli naš život i sve naše uloge satkane su od tih sila: potrebom za povezanošću, pripadanjem, suradnjom… i potrebom za samostalnošću i očuvanjem vlastitog integriteta u svim našim odnosima. 

Utjecaji na tijek prilagodbe 

Očekivanja koja često same gajimo prema sebi i drugima nam mogu otežati prilagodbu na majčinstvo ako odbijamo ili ne tražimo pomoć drugih, umanjujemo vrijednost i važnost uloge drugih za nas i za bebu. Dio prilagodbe je i proces prihvaćanja i navikavanja na brojne druge različite načine od naših, kao i činjenicu da ne možemo i ne trebamo sve same.

Nerealno je unaprijed planirati: kako će izgledati porod, kako će beba spavati, hoće li imati kolike, hoćemo li uspostaviti dojenje. Zbog neostvarenih želja i planova ponekad osjećamo dodatnu težinu tijekom postpartuma, vrednujući ono što jest i što imamo kroz ono što se nije ostvarilo. Fokus na bebu i puno dodira mogu i mami i bebi nadomjestiti sve prepreke na putu do realne slike majčinstva. 

Postpartum nije lako razdoblje. Moguće je da nikada prije niste osjećale toliki umor. Bebe se često bude noću, nekima je potrebno puno vremena da uhvate ritam noći i dana, a umor je dodatno pojačan uslijed fizičkog oporavka od poroda. Potrebno je puno vremena i strpljenja da se mama i beba usklade u dojenju. No bez obzira dojimo li ili hranimo bebu bočicom, beba zahtjeva veliku posvećenost i ne ostavlja vremena za dovoljno odmora i koliko bismo željele drugih aktivnosti. Ona čini sve da nam pokaže da je sada ona naša glavna aktivnost, i to je doista tako sve do druge godine kada korak po korak započinje osamostaljivanje djeteta i roditelja. 

Baby blues podrazumijeva promjene raspoloženja, posebno nalete osjećaja tuge i/ili razdražljivosti koji se javljaju naglo i bez vidljivog uzroka, u prvim tjednima nakon poroda. Iako se javljaju uslijed hormonalnih promjena, sve već spomenute okolnosti utječu, a mogu i produžiti razdoblje sniženog raspoloženja i razdražljivosti. 

Uobičajeni su i drugi osjećaji, poput straha. Taj mali smotuljak sada je naša briga i odgovornost, a odgovornost za drugo ljudsko biće može biti preplavljujuća. Potrebno je puno vremena, a ponekad i rada na sebi, da naučimo balansirati između brige i ljubavi te steknemo sigurnost i samopouzdanje u ulozi majke. Kao i produženo sniženo raspoloženje, preplavljujuća anksioznost vezana uz sigurnost ili budućnost bebe traži dodatnu podršku bližnjih, a ponekad i stručnjaka.

Uobičajen je i osjećaj usamljenosti. Bili okruženi drugima ljudima ili ne, nitko ne može u potpunosti razumjeti kako je nama. U našem društvu uobičajeno je da je većina pažnje posvećena bebi te rijetko tko pita kako je mama. A jedna od potreba majki je i da možemo iskreno reći i podijeliti s drugima kako smo bez da se osjećamo krivima. 

Zaključak

Sjetimo se ponovno dvije sile koje čine odnos: jedna je ljubav prema bebi, a druga ljubav prema nama samima. Važno je razumjeti da su obje dio majčinstva i da jedna ne umanjuje drugu. 

Majčinstvo može biti duboko ispunjujuće iskustvo, no nije samo ugodno. Niti jedna neugoda, ma kakva bila i koliko god teška, ne znači da smo manje dobre majke niti da manje volimo svoju bebu. Znači samo da smo cjelovita bića i da imamo i druge potrebe o kojima vrijedi razgovarati i pronalaziti nove načine usklađivanja. 

Majčinstvo je iskustvo najveće ljubavi i brige, smijeha i tuge za koje je potrebno vrijeme, strpljenje, ljubav i suosjećanje – prema bebi i prema sebi. 

Ovaj članak nastao je u sklopu aktivnosti Erasmus+ projekta Pokreni se, preokreni sve: Edukacijom do angažmana roditelja i stručnjaka za bolje uvjete u lokalnim zajednicama.

Uskoro će biti dio web platforme za roditelje i stručnjake, čije se pokretanje planira početkom 2026. godine.

Financirano sredstvima Europske unije. Iznesena mišljenja i stavovi  u ovom članku odražavaju isključivo stav autora i ne moraju se podudarati sa stavovima Europske unije ili Agencije za mobilnost i programe Europske unije. Ni Europska unija ni tijelo koje dodjeljuje bespovratna sredstva ne mogu se smatrati odgovornima za njih.